30. 3. 2016.

„Izvin’te me što psujem“



Na prve, po malo stidljivo puštane informacije o predstojećim izborima bio sam potpuno siguran da će političke partije pokazati novu količinu kreativnosti kada su u pitanju dobra dela koja planiraju da urade na temu ljudskih prava, ravnopravnosti, jednakih mogućnosti… Već tada sam počeo ozbiljno da razmišljam da li da polako počnem da spreman svoj želudac na količinu predstojećih kreacija, ili da u cilju smanjenja telesne mase, a i zapremine, kampanju ipak dočekam nespreman, pa kako god to uticalo na moj digestivni trakt.
Kao neko ko se dosta godina bavio ljudskim pravima, a pre svega položajem i pravima osoba sa hendikepom, opcija da kampanju dočekam potpuno nespreman nije podržana u mom sistemu, ali nisam se nešto posebno ni spremao, pa me je početak kampanje zatekao negde između.
Sada kako kampanja polako odmiče ja počinjem da se pitam šta se dešava. Ono, izgleda da je kriza uticala i na stranke, pa sem „Bule ako si kidnapovan trepni dva puta“ slabo i viđam neke propagandne aktivnosti po TV-u, a Boga mi i po netu i ostalim medijima. Razloga za to je verovatno više. Delom, verovatno ima manje tih i takvih medijskih aktivnosti, delom ja imam mnogo više obaveza (stiglo i drugo dete) pa manje pratim, a delom su možda shvatili da lagali ili ne lagali te teme kod prosečnog glasača u Srbiji nisu tegić koji će prevagnuti.
Nekako, kako imam dovoljno godina, a izbora opet imamo svaki čas, navikao sam se da u kampanjama partije baš vode računa o tome. Viđao sam i prevodioce na gestovni jezik u promotivnim spotovima, ali tek u po nekom kadru, pošto brižni nisu uspeli da se sete sami, a sramota je da pitaju, pa nisu jednu kameru fiksirali na prevođenje na gestovni jezik. Viđao sam i neke rampe za korisnike i korisnice kolica, ali ti koji njima upravljaju, obično uz pomoć predsednika stranke, su nakon izborne noći nekako čudno nestajali. Sada kada ovo pišem, razmišljam da li je njihov nestanak neko možda prijavio policiji, bar rodbina ili neki prijatelj, možda i to treba proveriti. Korisnici i korisnice kolica bi ih možda nekada koristili i van kampanje. Viđao sam i konstatacije da je vreme da osobe sa hendikepom budi vidljivi deo društva. Ono vreme za to je od uvek, ali opet u izbornoj noći i to vreme nestane. Pravljene su rampe i u skupštini, pričano o rodnoj ravnopravnosti i zastupljenosti suprotnog pola u skupštini, telima, organima i slično. Svašta je pričano, ali kao da su te priče pisala davno blaženo počivša braća Grim.
Gledajući te kampanje, prosto sam tada bio srećan što i sam eto imam hendikep i što će se toliko toga promeniti da će mi život posle izbora postati bajka. Poučen tim iskustvom, ni u ovoj kampanji nisam očekivao ništa manje, ali avaj… Ne bi život bio život kada ne bi spremio razna iznenađenja. Ovaj put toga nema, ili bar ja ne vidim. Videh neke stidljivo potpisane protokole o saradnji i to je to… Ili ja slabo pratim, ili već došlo dotle da sve to nema smisla. Veliki vođa nije ostavio dovoljno medijskog neba ni sa političke neistomišljenike, a kamo li za tako neke usputne teme. Politički neistomišljenici gledaju kako da prežive i eventualno dohvate cenzus i kakvo takvo skupštinsko uhlebljenje. Po neki još po malo pričaju o svojim stranačkim programima, ali i oni polako shvataju da su svi skoro pa identični, pa ni to nema mnogo svrhe. Ono što sam primetio je da se kampanja sada vodi oko dve teme: ko je kome veće sranje ostavio. Nekako svi su bar po malo bili vlast i ovi sada ne mogu da rade, jer su im prošli ostavili očajno stanje, a oni nisu mogli bolje jer su im ovi sada pre toga ostavili još gore sranje. Koga još zanimaju ljudska prava?! Prosečan stanovnik ili stanovnica Srbije gledaju kako da prežive, gledaju kako država a i sve oko države propada i bore se sami sa sobom da li da veruje onome što vide u medijima ili onome što vidi oko sebe i svaki dan doživljava u realnom životu.
Na kraju, čini mi se da je ova sadašnja kampanja ipak nekako najiskrenija. Više puta su pokazali da mi pripadnici i pripadnice egzotičnih, takozvanih marginalizovanih grupa nismo baš nešto važni, sem u kampanji. Sve dobre ideje i obećanja su čudno nestajali tokom procesa brojanja glasova, a život se vraćao na staro. Ovaj put su bar iskreni u jedinstvenoj poruci: Jebite se marginalizovani… „Izvin’te me što psujem“, što bi rekao Đole…