28. 8. 2015.

Verovali ili ne...

     Pre nekog vremena, drugarica mi je poslala fotografiju, koja je pre mnogo godina nastala u Kruševcu…  Sama po sebi, fotografija prilično obična. Dvoje ljudi na njoj, sa nešto manje godina i kilograma nego sada, ali ništa specijalno. Međutim, ta fotografija bila je okidač lavine sećanja o raznim događajima, ljudima, stavovima koji su postali deo mog života u toku borbe za poštovanje ljudskih prava i antidiskriminaciju. To je jedna od prvih fotografija, nastala u toku jedne medijske kampanje koju je sprovodilo Udruženje studenata sa hendikepom. Da je neka kasnija možda i ne bi bila toliko upečatljiva, toliko bitna… Možda i ne bih ovako reagovao, ali ova me je pokrenula i aktivirala, u zadnje vreme, malo uspavani deo mene zadužen za borbu… Ne znam… Ali znam da je ovo još jedan početak…
Naslov „Verovali ili ne…“ vas je verovatno asocirao na mnogo toga, ali verujem da to nije ni blizu njegovog značenja. „Verovali ili ne…“ je parafrazirani početak TV emisije, u kojoj smo tada gostovali, a koja se uživo prenosila na nekoj manjoj lokalnoj televiziji u Kruševcu. To što je u Kruševcu, i nije nešto mnogo važno, sem što sam u tom momentu imao neko čudno osećanje zbog toga. Možda su to bile i neke predrasude, a možda i neka kosmička najava da ću nešto godina kasnije postati zet tog dela Srbije. Ne baš Kruševca, ali Aleksandrovac Župski nije daleko. Sada već mogu da kažem da me je taj kraj više puta učinio srećnim. Jednim delom sreće, zbog divne supruge ovaj put se neću baviti, ali drugim delom hoću.
Ta emisija bila je jako važan i snažan pokretač energije, snage i želje za daljom borbom. Možda bi moglo da se kaže da je to jedna od onih situacija u narodu opisanih kao „pukovnik ili pokojnik“. Taj i takav, neplaniran, ulazak u vatru na sreću me nije spalio.
      Ispred zgrade gde je bila smeštena televizija sačekao nas je voditelj. Simpatičan čovek, malo stariji od nas, sa nekom, po malo smešnom paž frizurom i u džemperu na pruge. U tom momentu očekivao sam zanimljivu emisiju i dobrog sagovornika. Bio sam srećan što emisija ide u živo i što je to značilo da će moji stavovi biti interpretirani onako kako ja želim. Međutim, uz kafu i sok, dok smo se spremali za početak emisije shvatio sam da će ovo biti nešto drugo. Prvo sam imao strah od toga kako da se postavim, jer je voditelj imao stavove koji su bili potpuno suprotni svim mojim stavovima. Nisam želeo da se prepirem sa njim u toku emisije, ali nisam bio siguran šta da radim. Na kraju, njegova pitanja su bila savršena. On nije baš razumeo šta mu ja pričam, i apsolutno je mislio drugačije, ali ja sam imao savršenu priliku da ogolim temu i kažem ono što želim.
      Čoveku je bilo fascinantno što nas dvoje koji imamo hendikep studiramo. To je od prilike bio vrhunac za njega, jer je eto došao u priliku da upozna nekoga ko ima hendikep i još studira. Shvativši u toku priče da mi želimo da radimo za njega je bilo nestvarno. Njegova svest je dopirala do „invalidske“ penzije i to je za njega bio krajnji cilj za sve nas koji imamo neki oblik hendikepa.
Kada smo se dotakli porodice, i kada je shvatio da mi želimo da imamo porodicu, čovek za malo nije pao u nesvest… Srećom, u tom momentu je došlo vreme da emisija počne, pa smo se preselili u studio. Voditelj ispunjen predrasudama, sa svojom paž frizurom i džemperom na pruge, prelazak u studio je shvatio kao sjajnu priliku da upravo nastavimo razgovor na temu porodice. Emisiju je počeo nekom rečenicom, koja se u suštini svela na to da „Verovali ili ne, ovo dvoje mladih ljudi pored mene, dvoje studenata imaju hendikep“. Druga, za mene u tom momentu potpuno neočekivana, bila je rečenica: „No to nije sve, ovo dvoje mladih ljudi planiraju jednog dana i da rade i da imaju svoje porodice…“. Nisam siguran šta je on hteo da kaže, ali moja faca u tom momentu bila je za reditelja jasan znak šta ja o tome mislim, pa je do kraja emisije, uvek kada je voditelj pričao, kadar krupno držao na njemu. 
     Početak razgovora nije počeo pričom o porodici, ali vrlo brzo je došlo do toga. Apsolutno se sećam svakog sekunda dok je on izgovarao konkretno pitanje u nekom momentu, kao i svakog sekunda prve rečenice mog odgovora.
       Voditelj: „Gorane, vi kako ste mi rekli imate dečiju paralizu. U toku razgovora pred početak emisije ste mi rekli da želite da imate svoju porodicu, decu… Kako to mislite?
       Goran: „Hm… Rekao bih da imate dovoljno godina i da bi trebalo da znate kako se prave deca, i da verovatno nije neophodno da vam taj proces pojašnjavam. Moja dečija paraliza ima veze sa mojom nogom, koja baš i ne radi najbolje, ali rekao bih da moje genitalije odlično rade!
       Ne znam da li se smeh kamermana čuo u samoj emisiji, ali znam da je za mene ta rečenica, taj odgovor bio neka vrsta punjača koji je uvek punio baterije i pomagao u brojnim drugim aktivnostima. To mi je uvek uključivalo osmeh i davalo podstrek za dalje.
     Na žalost, nemam snimak te emisije niti znam ime i prezime tog voditelja, a jako bih voleo bih da sada vidim, da popijemo kafu, da ga upoznam sa sinom i sa trudnom suprugom… O njemu ne mislim ništa loše, naprotiv. On je predstavnik većine građana ove takozvane države koji o ovoj temi, kao i o dosta sličnih baš i nemaju pojma. Ne zato što ne žele da znaju, već zato što nisu imali priliku da saznaju…
     Tu smo da učimo, mi njih a i oni nas…