Na prve, po malo stidljivo
puštane informacije o predstojećim izborima bio sam potpuno siguran da će
političke partije pokazati novu količinu kreativnosti kada su u pitanju dobra
dela koja planiraju da urade na temu ljudskih prava, ravnopravnosti, jednakih
mogućnosti… Već tada sam počeo ozbiljno da razmišljam da li da polako počnem da
spreman svoj želudac na količinu predstojećih kreacija, ili da u cilju
smanjenja telesne mase, a i zapremine, kampanju ipak dočekam nespreman, pa kako
god to uticalo na moj digestivni trakt.
Kao neko ko se dosta godina bavio
ljudskim pravima, a pre svega položajem i pravima osoba sa hendikepom, opcija
da kampanju dočekam potpuno nespreman nije podržana u mom sistemu, ali nisam se
nešto posebno ni spremao, pa me je početak kampanje zatekao negde između.
Sada kako kampanja polako odmiče
ja počinjem da se pitam šta se dešava. Ono, izgleda da je kriza uticala i na
stranke, pa sem „Bule ako si kidnapovan trepni dva puta“ slabo i viđam neke
propagandne aktivnosti po TV-u, a Boga mi i po netu i ostalim medijima. Razloga
za to je verovatno više. Delom, verovatno ima manje tih i takvih medijskih aktivnosti,
delom ja imam mnogo više obaveza (stiglo i drugo dete) pa manje pratim, a delom
su možda shvatili da lagali ili ne lagali te teme kod prosečnog glasača u
Srbiji nisu tegić koji će prevagnuti.
Nekako, kako imam dovoljno
godina, a izbora opet imamo svaki čas, navikao sam se da u kampanjama partije
baš vode računa o tome. Viđao sam i prevodioce na gestovni jezik u promotivnim
spotovima, ali tek u po nekom kadru, pošto brižni nisu uspeli da se sete sami,
a sramota je da pitaju, pa nisu jednu kameru fiksirali na prevođenje na
gestovni jezik. Viđao sam i neke rampe za korisnike i korisnice kolica, ali ti
koji njima upravljaju, obično uz pomoć predsednika stranke, su nakon izborne
noći nekako čudno nestajali. Sada kada ovo pišem, razmišljam da li je njihov
nestanak neko možda prijavio policiji, bar rodbina ili neki prijatelj, možda i
to treba proveriti. Korisnici i korisnice kolica bi ih možda nekada koristili i
van kampanje. Viđao sam i konstatacije da je vreme da osobe sa hendikepom budi
vidljivi deo društva. Ono vreme za to je od uvek, ali opet u izbornoj noći i to
vreme nestane. Pravljene su rampe i u skupštini, pričano o rodnoj ravnopravnosti
i zastupljenosti suprotnog pola u skupštini, telima, organima i slično. Svašta
je pričano, ali kao da su te priče pisala davno blaženo počivša braća Grim.
Gledajući te kampanje, prosto sam
tada bio srećan što i sam eto imam hendikep i što će se toliko toga promeniti
da će mi život posle izbora postati bajka. Poučen tim iskustvom, ni u ovoj
kampanji nisam očekivao ništa manje, ali avaj… Ne bi život bio život kada ne bi
spremio razna iznenađenja. Ovaj put toga nema, ili bar ja ne vidim. Videh neke
stidljivo potpisane protokole o saradnji i to je to… Ili ja slabo pratim, ili
već došlo dotle da sve to nema smisla. Veliki vođa nije ostavio dovoljno
medijskog neba ni sa političke neistomišljenike, a kamo li za tako neke usputne
teme. Politički neistomišljenici gledaju kako da prežive i eventualno dohvate
cenzus i kakvo takvo skupštinsko uhlebljenje. Po neki još po malo pričaju o
svojim stranačkim programima, ali i oni polako shvataju da su svi skoro pa identični,
pa ni to nema mnogo svrhe. Ono što sam primetio je da se kampanja sada vodi oko
dve teme: ko je kome veće sranje ostavio. Nekako svi su bar po malo bili vlast
i ovi sada ne mogu da rade, jer su im prošli ostavili očajno stanje, a oni nisu
mogli bolje jer su im ovi sada pre toga ostavili još gore sranje. Koga još
zanimaju ljudska prava?! Prosečan stanovnik ili stanovnica Srbije gledaju kako
da prežive, gledaju kako država a i sve oko države propada i bore se sami sa
sobom da li da veruje onome što vide u medijima ili onome što vidi oko sebe i
svaki dan doživljava u realnom životu.
Na kraju, čini mi se da je ova
sadašnja kampanja ipak nekako najiskrenija. Više puta su pokazali da mi
pripadnici i pripadnice egzotičnih, takozvanih marginalizovanih grupa nismo baš
nešto važni, sem u kampanji. Sve dobre ideje i obećanja su čudno nestajali
tokom procesa brojanja glasova, a život se vraćao na staro. Ovaj put su bar
iskreni u jedinstvenoj poruci: Jebite se marginalizovani… „Izvin’te me što
psujem“, što bi rekao Đole…